Review of Fair Game (2010) by Aleksandar J — 17 Apr 2011

Predvidljivo, ovo je bas onakav tip filma kakav kriticari vole. Opljunes malo po Busu I ratu u Iraku, ali ipak zadrzis americki patriotizam I voila! - eto vam ga critic favorite remek-djelo, a mozda I oskarovski materijal. Fuj, says I!

Actually, jedino sto mogu da kazem u odbranu ovog filma je sto nije dosadan. Iako traje sto I kusur minuta, bio je zanimljiv od pocetka do kraja (mada je na pocetku prilicno konfuzan). That's about it. Ako vam ovaj kvalitet nije dovoljan, a pri tome ne volite americke baljezgarije, slobodno od ove ocjene otkinite... tri boda.

U sustini, ovo je film o bracnom paru (ona je agent CIA-e, a on bivsi ambasador u nekim africkim selendrama, a trenutno obavlja funkciju domacice) koji u praskozorje invazije na Irak otkriva, pazite molim vas, da ta invazija NIJE opravdana, jer Irak nije imao materijal za pravljenje nuklearnog oruzja (!). Kad taj ex-ambasador, koga inace igra Son Pen, u jednoj od svojih najgorih uloga (srecom, nisam gledao Milk, niti imam namjeru) napise clanak u novinama u kojima razotkrije licemjernost Busove politike, neki njegov bijesni ponizni slugan razotkrije identitet Penove zene (koju inace igra Naomi Vots u jednoj od svojih prosjecnih uloga), sto im pravi svu silu problema - sve misije koje je ona obavljala su obustavljene (ukljucujuci tu I spasavanje nekih naucnika iz ruku zlog Sadama Huseina), a da stvar bude gora, sad ih ljudi anonimno zovu telefonom I govore im "VI STE KOMUNJARE!". A neka zenturaca je cak prekinula Sonu Penu poslovni rucak I izvrijedjala ga na mrtvo ime (!). Uzas jedan.

Problem je sto ovi dogadjaji, koji I jesu sustina filma, pocinju tek nakon SAT vremena nekog debilnog I konfuznog preganjanja po Iraku, Nigeru I drugim drzavama, gdje apsolutno nije jasno ko pije a ko placa, a jedino sto je jasno jeste da ce da se otkrije da je invazija na Irak neopravdana (a kao bila bi opravdana da je Sadam kojim slucajem imao nuklearku?). Ovo pokazuje da ovaj film pati od ozbiljnog nedostatka fokusa, odnosno ako ga I ima, on je usmjeren potpuno naopako. Film se koncentrise na to dvoje klipana I njihove bracne probleme I mnogo su bitnije njihove svadje I to sto ih anonimusi zovu telefonom I govore im "VI STE KOMUNJARE!" nego sto ce neki tamo naucnici u Iraku da zaginu jer su ih ovi ostavili na cjedilu. I nakon cetrdesetak minuta te neuvjerljive drame ne pretjerano simpaticnih (citaj: prilicno antipaticnih) likova, film se zavrsava tako sto Son Pen odrzi briljantan I bombastican tearjerker od govora pred nekim studentima u kojima govori o velicini njihove nacije I na kraju poentira obaveznim "God bless America", a sta se desavalo nakon toga ne znam tacno jer sam otisao u WC da se ispovracam.

Actually, sto vise razmisljam o ovom filmu, sve je gori I gori. Srecom, dualna hipoteza koju sam nekad davno definisao (inspirisan filmovima The Girl Next Door I An American Crime) u ovom slucaju vazi - dakle, IZVANREDAN film koji tretira dosta slicnu tematiku kao ovaj zove se NOTHING BUT THE TRUTH, pa vam je mnogo bolje da to pogledate. A ako bas morate da gledate nesto sto se zove FAIR GAME, onda preporucujem istoimeni film sa Sindi Kraford, koji se takodje nije bas satro od kvaliteta ali ima nekoliko... interesantnih scena. Hehe.